Honestly by Honestlyli

Ponekad se pitam je li u životu dovoljno naći ljubav i koliko je u biti potrebno truda da veza između dvoje ljudi uspije? Na koji način odrediti granicu do koje se želimo truditi, a da tim trudom ne ugrozimo sebe, ali i da ne zamaramo svog partnera? Kako i gdje naučiti pročitati signale koji govore da se naš partner oko nas doista trudi onoliko koliko tvrdi? Često sam vodila vrlo sličan razgovor s različitim ženama. Razgovor čija se bit mogla svesti na to da su sve te žene u nekoj fazi svoje veze smatrale kako ih njihov partner zanemaruje na ovaj ili onaj način, a načina je stotinu i ti načini nisu tema ovog posta. Dakle, svaka od tih žena s kojom sam razgovarala često je imala osjećaj da se njezin muškarac oko nje dovoljno ne trudi. Ne postoji žena koja mi to barem jedanput nije rekla bez obzira na njene godine, bračni status ili poslovne kvalifikacije. Ipak, sve su te žene bile u položaju da prigovore za manjak truda koji njihov muškarac ulaže u odnos, upravo zato što su bile u t...

Tražim te. Uporno te tražim, jer te želim naći. Od čekanja da me nađeš gubim razum. Od čekanja da me spoznaš zaboravljam čekati i zato te tražim. Tražim te po mračnim hodnicima i u gomilama lica. Tražim te u koracima i u pričama. Ne nalazim te često i spremna sam učiniti najveću glupost da me primijetiš, mada mi se sviđa tvoja tiha suzdržanost i kako me u prolazu tek krajičkom oka pogledaš, taman dovoljno da nam se pogledi sretnu. Sviđa mi se kako hodaš i kako šutiš. Sviđa mi se što si mi dalek čak i kada si mi blizu i što danima razmišljam o tebi. Sviđa mi se što mi se sviđaš, makar te ne smijem imati. Da, sviđa mi se što mi se sviđaš, iako slutim da te nikada neću imati. Sviđa mi se što se ponovno osjećam živom, jer se budim s tobom u mislima pa po cijele dane maštam. Maštam da si moj, maštam da sam tvoja. Maštam kako me diraš riječima, kako te diram rukama. Maštam o tebi već danima, jer mi se prokleto sviđaš. Šteta što ti sve ovo nika...

Dosta mi je nemogućih misija! Želim barem jednu moguću. Dosta mi je lažnih prijatelja, a sita sam ispraznih riječi izgovorenih i onih napisanih. Dosta mi je neiskrenih laskavaca i šarmera bez pokrića, a previše mi je ljudi koji se daju bez brige i pameti, a koji nestaju kao što nestaju stope u snijegu. Dosta mi je prekinutih veza i poziva koji ne stižu. I uništenih prijateljstava mi je dosta, ma bilo mi je svega toga još odavno dosta. Dosta i previše. Dosta mi je prekršenih obećanja i lažnih osmijeha, jer previše su me mog mira koštali. Dosta mi je jalovih dogovora i uzaludnih pokušaja da ni od čega napravim nešto. Dosta mi je tišine koja strši ponad mog postojanja i koja je teža što je šutanje duže. I teško da ću tu tešku tišinu još dugo podnositi. Dosta mi je iste borbe koju vodim, čini mi se oduvijek. I umorna sam od traženja, umorna od čekanja, umorna od nadanja. Dosta mi je, a ne znam kako stati i ne mogu stati, jer će me dočekati otrov...

Voljela bih da sam zrno prašine, onda bi me mnogi više primjećivali. Ili da sam onaj jedan pokidani piksel na ekranu nečijeg mobitela, tada bih svakome upala u oko. Voljela bih biti oglas na you tube-u pa da se moraš potruditi da me preskočiš. Voljela bih da sam poziv koji nije propušten. Voljela bih biti sve ono što dugo bila nisam. Hoću li biti ili neću? Jesam li ili nisam? Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Više se ni ne pitam  toliko kao prije. Više me ne boli kao prije, i ni ne znam tko je bio prije, ni što,ni zašto. Sjećam se samo da sam bila sve ono što bih voljela biti, a bila sam i kada je biti bilo nemoguće. Voljela bih biti alarm rano ujutro i zvuk poruke koju čekaš do kasno u noć. Voljela bih biti sve ono što biti nemam kome.          

Prošlo je tek nekoliko dana od početka retrogradnog Merkura, a utjecaj ovog planetarnog aspekta osjećam na najjače. Jutros sam razmišljajući o nekim situacijama koje su mi se dogodile u prošlosti i koje mi se svaki puta na drugačiji način događaju u životu i uvijek mi nekako sjebu život. Odjednom sam se osjećala loše, u glavi mi je bilo tisuću sumnji. i baš ta loša energija nepovjerenja, potaknula me je da shvatim da je taj osjećaj sumnje koji sam jutros osjetila na neki način iznimno važan da bih sama sa sobom razriješila sve ono iz prošlosti, a što me blokira ili koči u sadašnjosti. Morala sam razgovarati s povrijeđenom Lidijom, Lidijom koja je tijekom godina u sebi skupila svu energiju nepovjerenja koja joj je ostala svaki put kada bi izgubila povjerenje u nekoga. Morala sam to napraviti, jer sam shvatila da sadašnjost procjenjujem iz prošlih negativnih događaja i da tako sadašnjosti zapravo ni ne dajem šansu da bude drugačija. A sve do jutros mislila sam da sve to ne radim ...

Upravo sjedim u gepeku svog auta i tipkam ovaj post. Da dobro ste pročitali, sjedim u gepeku svoga auta. Naime, ovo ljeto provodim kampirajući u svom autu koji sam preuredila u mini kuću. Slogan ovoga ljeta mi je "Living tiny, but thinking big!" Tipkam ovaj post i razmišljam o tome kako sam još početkom ljeta, kad sam tek došla na more, željela napisati post o stvarima koje me usrećuju i evo, prošlo je nešto manje od mjesec dana, a ja još nisam sjela i napisla taj post s početka ljeta. Znam da vrijeme prolazi jednakom brzinom i ljeti i zimi, ali ja se nisam ni okrenula i već se lagano pakujem i pripremam za povratak kući i više nema ni vremena ni smisla pisati post koji sam željela napisati još početkom ljeta, jer je ljeto sad već pri kraju. Htjela sam pisati post o svojim malim ceremonijama sreće, ali kako se ljeto bliži kraju, nameće mi se post o sreći općenito i o tome kako su meni moje ceremonije sreće usrećile ljeto. Sreća je individualna stvar i ono što će mene usreć...