Honestly by Honestlyli

Možda mi ljudi i jesmo samo pijuni u igri života koju igraju neki tamo gore ili neki tamo desno,a moguće je da su i igri i oni s lijeva,ali i odozdo. Ne znam. Što više saznajem,to manje znam, a što više osjećam to manje želim znati,iako vidim. Svi smo mi žrtve neke osobne mane,neke sitnice koju smo tijekom vremena postavili tako visoko da nam je sitnica u stanju krojiti svaki dan,čitav život i tjerati nas iz jedne nepodnošljive situacije    drugoj, a svaka je situacija gotovo potpuno ista kao i prva i samim time bi nam trebala biti lako rješiva. Jednostavno i logično,a opet nije tako, jer taj naš mali nedostatak kao da i živi računajući na to da ćemo jednom zažmiriti na jedno oko,drugi puta na drugo oko,treći ćemo puta tom nedostatku progledati kroz prste,četvrti put će nas dobiti na neku običnu rečenicu koja filtrirana našom manom zvuči kao čarobne riječi koje otvaraju sva vrata,peti puta će sve biti savršeno,šesti puta će se umiješati sudbina i podijeliti nam karte s kojima ...

Često mi se čini da ljudi žive tuđe živote. Je li to zato što nisu zadovoljni svojim ili zato što je živeći tuđi život lakše biti pametan ? ne znam. Zanimljivo je kako zaista jedan mali, neznatan događaj može promijeniti perspektive iz kojih gledamo svoj svijet, ali i perspektive kojima nam se činilo da nas drugi doživljavaju. Svi smo mi dio nečega,  ali smo isto tako i cjelina, svijet oko nas oblikuje naše postojanje i koliko nam god drugi bili nebitni, zapravo su nam kao po nekom nepisanom pravilu, bitni. Živimo svoje danas sami, ali s drugima, u isto vrijeme svjesni i  nesvjesni, kako sebe, tako i njih. Još je   Dostojevski priznao: "Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano." i upravo zbog te ljudske spoznaje, zbog saznanja da su ljudi zaista spremni na sve, javlja se prostor kroz koji može bez problema ući crv sumnje, a zbog svih ružnih stvari koje su nam se dogogodile ili zbog onoga lošeg što smo i sami zasigurno barem jednom napravili, taj se crv sumnje ima čim...

Ako nešto znam o vremenu to je da vrijeme leti i da sam ja u vremenu oduvijek izgubljena, možda zato što i ja stalno nekamo letim, a možda i zato što se u vremenu najbolje izgubiti jer kada bih svakodnevno razmišljala o vremenu, vrijeme bi me stisnulo i stjeralo u kut i mogla bih samo gledati koliko je vremena prošlo i kako će svo ovo vrijeme koje sam dobila na dar proletjeti, a da se neću stići ni okrenuti. zajebana je stvar to vrijeme, baš zato što ga nikako ne možemo kontrolirati i što god napravili, vrijeme će proći i već sutra danas će biti jučer, sutra će biti danas, a prekosutra sutra i tako iz dana u dan. sve što mi možemo učiniti je pokušati svaki tren iskoristiti što bolje ili barem pokušati pronaći nešto pozitivno u svakom danu koji je iza nas, a ne se prepuštati crnim mislima i patiti, jer bila ja sretna ili nesretna, dani prolaze, a ljepša sam si kada sam sretna, mada sam odavno shvatila da život nije bajka, da ljudi nisu u svojoj biti pozitivni i da oni koji su dobri č...