20 godina
Prošlu sam subotu imala dvadesetu godišnjicu mature. Da. Dvadesetu. Dobro ste pročitali. Kada sam prvi puta vidjela pozivnicu pomislila sam da nema šanse da idem. Zašto sam to pomislila? Zato što nemam što za obući? Zato što ne znam što bih uopće pričala s tim ljudima s kojima sam išla u školu prije dvadeset i više godina, a koje nisam vidjela sigurno 15 godina, iako većina nas živimo u istom malom gradu ili u blizini. Onda sam ponovno pogledala pozivnicu i odlučila da su mi razlozi zbog kojih ne želim ići potpuno retardirano glupavi i da ću ići na tu proslavu, jer ionako ništa ne radim tu subotu, kao i većinu subota navečer u posljednje vrijeme. Prošlu sam subotu taman bila u najgorem stadiju pms-a, ali odluku sam donijela i nije bio odustajanja i iako sam se osjećala kao napuhana tempirana bomba otišla sam na godišnjicu. Na korzu je bio nekakav koncert duhovne glazbe i nekoliko svatova, što u znači da su svi na korzu bili sređeni kao za godišnjicu mature, ali i u toj gužvi sređeni...