Virtualni propuh

Svaka komunikacija ili razgovor između dvoje ljudi trebao bi imati početak,sredinu i kraj i najčešće svaka se komunikacija sastoji od ta tri dijela, ali samo ukoliko se vodi u stvarnosti. Problem nastaje jer se u današnje vrijeme razgovori vode i u virtualnim svjetovima bilo na društvenim mrežama, bilo bilo kako, ali na prvi pogled čini se kao da svi oko nas razgovaraju, a u takvom svijetu glupo bi bilo ne zapitati se: Je li potreban nekakav kodeks online komunikacije?

O tome ću pisati u ovom postu, o tom nepisanom kodeksu koji se odnosi na pisanu komunikaciju i na svakodnevne razgovore koje vodimo u virtualnom svijetu. Problem s tim nepisanim kodeksom je primijeniti isti u praksi, jer kako je kodeks nepisan, zapravo se svodi na rekla-kazala i nikada ne možemo biti sigurni je li nekoj osobi s kojom smo  u komunikaciji uopće i poznat kodeks i pridržava li ga se ili ne, čini li to svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno. Sad kad bolje promislim, postoji popriličnih  zavrzlama vezano za taj kodeks.

Događa mi se u posljednje vrijeme da ljudi iz čista mira započnu sa mnom online neki sasvim glupi i nebitni razgovor i onda nestanu usred razgovora, a ja  ostanem visjeti negdje između dva trena čekajući odgovor nekoga s kim nisam ni željela razgovarati. Osjećam se kao da sam izbačena iz razgovora u kojem nisam ni željela sudjelovati, preglup osjećaj. Zar ne?

Takvo ponašanje mi strašno diže živac, jer u današnjem svijetu emoji-ja, geef-ova i razno raznih palacakuraca, nepristojno je uletjeti online u nečiju tuđu energiju, poremetiti ju svojim nebitnim razgovorom i onda još nestati usred priče, ostaviti otvorenim taj neki energetski portalčić da zjapi u vremenu. Pa nije ni čudno da moderne ljude ubijaju glavobolje, ubija nas virtualni propuh i svi ti nezatvoreni prozori oko nas.

Kad sam bila mlađa i kada su se razgovori vodili uživo ili putem telefona, doslovno preko žice, reklo bi se što se ima i spustila bi se slušalica. Razgovor završen. Ja i sva moja energija idemo dalje.

Danas ne postoji više te lakoće, ukoliko se sam oko nje ne potrudiš. Danas ne možeš spustiti slušalicu i otići brijati svoj film, zbog toga i jesmo rastrojeni energetski, emotivno i misleno, jer ne možemo ni zapravo, a ni virtualno biti na toliko mjesta svom svojom energijom.

Danas smo svi stalno online, ali to što sam zelena na fejsu ili na mreži, ne znači da želim, trebam ili da mi se uopće razgovara.  I koliko god nas to činilo slobodnima i neograničenima ta je virtualna lakoća  postojanja u stvarnosti ipak malo teža.